IN MEMORIAM JURAJ RADOVČIĆ
Preminuo je sportski i rukometni velikan Juraj Radovčić
Srce neumornog sportskog, te rukometnog doajena Bujštine, te Istre i Hrvatske prof. Jurja Radovčića je prestalo kucati u 93. godini u Umagu gdje je živio i radio više od šest desetljeća.
Osebujno stvaralaštvo je ostalo iza njega u svakoj od sredina u kojoj je u kraćim razdobljima djelovao prije dolaska na Bujštinu. Novostečeni životni poziv nastavnika tjelesnog odgoja je tog sportskog zanesenjaka vodio diljem Lijepe Naše, te uz obrazovnu ulogu njegova ljubav prema sportu namijenila mu je još jedno – animatorsko poslanje. Na prvu službu poslan je u Čakovec ujesen 1949., te Karlovac, Selce, ali nakratko u svakoj od spomenutih sredina prije dolaska u Buje.
Za ljetnih praznika 1949., vodstvo rukometnog Saveza me uputilo za instruktora u Čakovec gdje je vježbao seniorsku momčad i žensku ekipu koja je do tada igrala hazenu. Bio je i sam ugodno iznenađen odnosom igrača koji su gotovo svi igrači bili stariji od njega. Momčad se natjecala u Hrvatskoj ligi, ali ujesen 1950., dekretom je premješten u Karlovac gdje osniva rukometni klub Mladost i ubrzo s ekipom igra na završnici omladinskog prvenstva Hrvatske. Bili su najugodnije iznenađenje i postali prvaci Hrvatske i članovi Hrvatske lige. Odlaskom u vojsku bio je rastanak s mladim Karlovčanima. Novo odredište nakon odsluženja vojnog roka 1952. bilo mu je Selce gdje nastavlja raditi istim žarom kao u Čakovcu i Karlovcu. Uz pomoć suradnika organizira razna natjecanja u Selcu, Bribiru, Novom Vinodolskom i Crikvenici. No, ubrzo je dekretom trebao poći u Buje koje se tad nalazilo u zoni B Slobodnog teritorija Trsta. Tu je uz školske obveze promicao razne sportske aktivnosti osam godina, a onda to nastavlja od 1. rujna 1961. u Umagu.
Inače, sa sportskim aktivnostima započinje u školskoj 1946./47., kao učenik zagrebačke Prve realne gimnaziju. Kao 15-godišnjak je igrao odbojku za školsku ekipu na srednjoškolskom prvenstvu grada Zagreba te košarku na Zimskom prvenstvu Zagreba. Izabran sam za tajnika školskog sportskog društva SFŠ (Srednje fiskulturne škole) 1948. godine, a u rukometnoj sekciji s Krešom Pavlinom bio sam pomoćni trener ženske ekipe. Usporedo s tim je igrao prvenstvu Zagreba veliki rukomet. Iste 1948. godine, sudjelovao je u Pragu na Svesokolskom sletu. Nastupao je za omladinsku momčad Zagreba koja osvaja košarkaško prvenstvo grada, Hrvatske i 2. mjesto na prvenstvu bivše države. Igrajući veliki i mali rukomet koji su se u Zagrebu u to vrijeme uvelike igrali po svim srednjim školama. Već u proljeće 1949., počinje rukometni put 18-godišnjeg Jurja Radovčića kao igrača u momčadi SFŠ koja postaje prvak Grada Zagreba i Hrvatske. Igra je u omladinskoj reprezentaciji Hrvatske veliki rukometi, a na prvenstvu bivše države s vršnjacima je osvojio naslov prvaka, pod vodstvom trenerskog velikana Ivana Snoja.
Nezaboravna i povijesna ostvarenja je imao s rukometašima Buja od kojih je krunski onaj iz 1958. godine kad na prvenstvu Hrvatske bili drugi u Beogradu igrale kvalifikacije za Prvu ligu bivše države. Iako se nisu plasirali u istu, osvojili su simpatije publike. Mnogi su tada izvan ovog prostora prvi puta čuli za Buje. Bio je igrač i trener te momčadi u kojoj su uglavnom igrali bujski gimnazijalci, a nakon toga se posvetio trenerskom poslu. Uz pomoć suradnika u svakom od mjesta gornje Bujštine je formirao ekipu i organizirao natjecanja. Ponudu koja mu je stigla iz Umaga za rad u školi i vođenje rukometaša nije mogao odbiti i s većinom igrača te trofejne momčadi nastavlja raditi u klubu Istra-auto turist. Odmah u ujesen 1961. Pokrenuo je i rad sa ženskom ekipom. Naslovi prvaka Hrvatske koje su osvojile umaške kadetkinje i prva ekipa juniorskog uzrasta, te plasman u Drugu ligu bivše države bili veliki uspjesi za umaški rukomet. Animirao je mnoge suradnike, koji su nastavili ono što je on započeo, jer mu obveze nastavnika, te ravnatelja škole i tajnika SOFK-e Bujštine nisu dozvoljavale puni angažman u vođenju muške, zatim i ženske ekipe. Pokrenuo je inicijativu za izgradnju današnje sportske dvorane Stella maris, te nastavak gradnje nove osnovne umaške škole 1983. godine. Nakon dvaju mandata ravnatelja, od 1. lipnja 1991., odlazi u mirovini. Nastavio s aktivnostima sve do 27. ožujka 2017., kada je zbog zdravstvenih tegoba slijedilo mirovanje, no i nakon toga je ostao uz sport i sportaše.
S brojnim generacijama je izborio mnoge uspjehe i naslove, što je smatrao najdragocjenijom nagradom, iako je poduža lista priznanja koja je dobio. Najmlađi je dobitnik Trofeja SOFK-e Hrvatske 1975. za iznimni životni i humani rad s najmlađima uzrastima ponajprije sportskim aktivnostima na području grada Umaga 1999., uz nagradu za životno djelo Saveza sportova Istarske županije 2003., i posljednja priznanja u nizu – nagrada za životno djelo grada Buja 2018. i Umaga 2022. godine. Proglašen je i – počasnim članom Udruge rukometnih trenera HRS-a. Za kraj mu je njegov grad Umag, za sve to pregalaštvo odao i najsvježije priznanje – preimenovanjem sportske dvorane u Stella Marisu koja će ubuduće nositi njegovo ime.
Dio njegova življenja, uz djelatni i sportski rad bilo je i pisanje, po dolasku Buje postao je dopisnik Narodnog sporta, današnjih Sportskih novosti, a potom i drugih medija, u novije vrijeme onih elektroničkih.
Bilježio je gotovo sve aktivnosti sportaša Bujštine, a na Hrvatskom rukometnom portalu je napisao nekoliko tisuća priloga. Uz pomoć vrijednih suradnika pripremio je nekoliko edicija o rukometu, uz monografiju o zlatnoj obljetnici rukometa Bujštine čime je sačuvao nemjerljivu povijest trofejnog sporta na ovim prostorima Istre. Za monografiju Srednje škole Buje napisao sam 50-ak životopisa izvrsnih učenika bujske Gimnazije koji su postali ugledni akademici u Hrvatskoj i diljem svijeta. Isto toliko je životopisa napisao o najistaknutijim sportaši(ca)ama Bujštine za Istarski sportski bibliografski leksikon. Svoj obol je, kao aktivni član Društva za povijest sporta i tjelovježbe Zagreb da i na tom planu, te pripremi monografije Od hazene do rukometa 1920.-2020. godine. Bio je ponosan na brojne generacije igrača i igračica i Umaga koji su i za nacionalne selekcije Hrvatske, Italije i drugih zemalja igrali.
Stoga za života – svi njegovi, kćerka Jelana i sin Zoran s obiteljima, te rukometna Bujština, napose Umag i njegovi sportaši, odnosno žitelji mogu biti ponosni na sve što je popularni prof. i trener Juraj za života ostvario. Mnogi i nakon ove vijesti svjedoče da im je istinu bila čast živjeti u društvu tog velikana, u svakom pogledu.
